Aktualno izdanje

Ante Žaja - ravnatelj muzeja Matija Skurjeni

Razgovor s akademskim slikarom Antom Žajom o umjetničkom poslanju i što ono znači u vrijednosnom smislu...

 

Kratka biografija…

Rođen sam u Sinju. Srednju školu pohađao u Makarskoj i Zagrebu. Diplomirao slikarstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu 1994. u klasi prof. Đure Sedera. Za diplomski rad (koji je prije toga bio djelomično prezentiran u Kopenhagenu) dobio sam “Nagradu ALU”. Živio sam i stvarao od 1997- 99 u Pragu. Izlažem od studentskih dana i do sada sam imao 12 samostalnih  i još veći broj skupnih izložbi.. Član sam HDLU-a i HZSU-a (dugogodišnji samostalni umjetnik). 2000. godine, nakon povratka iz inozemstva naseljavam se u Zaprešiću. Oženio sam se, imam dvoje djece. Djela mi se nalaze u brojnim privatnim, javnim i sakralnim kolekcijama. 2012. dobio sam ,,Plaketu Grada  Zaprešića. HTV je snimio  moju  izložbu za svoju seriju dokumentarnih ,,TV izložbi,, 2015-e izabran sam za ravnatelja Muzeja Matija Skurjeni.  ante žaja

Koje bi izložbe mogli izdvojiti kao posebno drage i značajne u Vašoj karijeri?

Od samostalnih izložbi najdraža mi je ona prva apsolvenska naziva ,,Qvartvs Decimvs,, iz Galerije SC,  a najpoznatija je ona iz 1997. Iz Studija Josip Račić, Moderne galerije (koja je dijelom otkupljena i izložena u stalnom postavu te ugledne  institucije, prof. Igora Zidića) pod nazivom “Trash Rock Caffe”. Što se tiče zajedničkih izložbi, bila je to ona iz 1993. iz Kopenhagena. Pojasniti ću kratko. Kopenhagen je te godine bio tzv. europska prijestolnica kulture i njihovi društveni i kulturni čelnici su odlučili omogućiti prezentaciju kulturne scene jedne europske države koja je bila u ratu (Hrvatske ). Nas nekolicina studenata, po izboru danskih kustosa i naših iz Muzeja Suvremene Umjetnosti, izlagala je sa etabliranim srednjim naraštajem umjetnika (Kipke, Stilinović, Martinis, Gudac, Rakoci, Petercol i dr.), u samom središtu grada.    

Kada ste se “zarazili” umjetnošću i  koliko joj vremena posvećujete?

Crtam, kako se ono stereotipno kaže, od malih nogu, a  umjetnička ,,viroza,, me je uhvatila (i ne popušta sve do danas) u pubertetskim danima. Naime, gledao sam preko ljeta raznorazne otkačenjake, boeme kako izrađuju portrete na moru i oduševljavao sam se njihovim virtuoznim baratanjem tehnikom. S jednim sam se sprijateljio i kada je vidio da imam talenta malo me je podučavao. To mi je dalo veliki poticaj te sam odlučio biti kao on, slikar. Kasnije, u srednjoj školi, sam se odlučio potpuno i ozbiljno posvetiti umjetnosti (zato sam i došao u Zagreb).  Naime, ja svoju profesiju ne doživljavam banalno kao  “posao” već kao istinski poziv. Radi nje sam žrtvovao puno malih i velikih zadovoljstava, ali me je jedina ona u stanju iskreno i duboko duhovno ispuniti. Neću pretjerati ako kažem kako joj posvećujem većinu svoga vremena. Ne znam što je to vikend, ne sjećam se kada sam bio na klasičnom (malograđanskom) godišnjem odmoru.    

ante žaja

Koja biste imena izdvojili od domaćih i inozemnih umjetnika, kojima se uvijek vraćate?

Neke umjetnike otkrio sam ranije (još za vrijeme studija) i njihova me je umjetnost oduševljavala i inspirirala i nije to prestala ni danas. Navesti ću nekoliko imena (nikoga  ne vrednujući više od drugih): Joseph Alberts, Jasper Johns, Lucien Freud, Joseph Beuys, Gerhard Richter, Julije Knifer, Miroslav Šutej, Željko Kipke, Mladen Stilinović i dr.

Postoji li neki projekt koji biste rado napravili?

Ja sam se do sada nekoliko puta okušao u likovnim intervencijama u javnom prostoru u interijeru. Prve izložbe su mi bile složene prostorne (ambijentalne) instalacije. U dinamičan suodnos (harmoniju) stavljao sam slike, objekte, razne mirise, glazbu. ,,Provocirao,, sam svih pet osjetila, a ne samo jedan, vid. Na osnovu takvog iskustva uredio sam nekoliko kafića-galerija. Vanjski prostor, posebno frekventni javni, mi je jako zanimljiv. Ipak se tu  neizbježno ulazi u prostor arhitekture i za bilo kakav suvisli rad neophodana bi bila suradnja između arhitekta i likovnog umjetnika... Da, rado bih napravio svoju kuću-atelje kao potpuni umjetnički rad (tzv. “gesamtkunstwerk”), koja bi se referirala na velike arhitekte Frank Lloyd Wrighta i naročito na jedinstvenog Franka Gehrya. Zamislite samo kako bi jedna umjetnička kuća-atelje (micro “Guggenheim” iz Bilbaoa) bila likovno-urbanističko obogaćenje našega grada, koja bi mu dala posebnost i izgled suvremenih kvartova Praga ili Londona.    ante žaja

Što vidite iza sebe nakon 23 godina rada?

Vidim puno Sizifovskog posla ili još bolje Don Quijotovskog jurišanja na vjetrenjače. Šalim se, iako je bilo i toga. Nakon protoka vremena i puno rada ostalo mi je dosta slika koji svjedoče o velikoj i snažnoj mladenačkoj idealističkoj energiji. Ostalo je, i umjetnički opstalo, dosta sakralnih radova (posebno vitraja). Ostalo je i puno prijateljstava.

Slušate li glazbu dok slikate? Koja najbolje potiče vaše izražavanje?

Naravno. Vjerovatno ne postoji slikar koji ne sluša glazbu dok slika. Barem ga je ne znam. Slušam raznu vrstu glazbe i ne robujem nekakvim žanrovskim ograničenjima. Kada mi treba posebna koncentracija, naprimjer kad radim skice za vitraje, slušam klasičnu glazbu, jazz, ambijentalnu. A kada dovršavam radove i kada mi treba snažan poticaj slušam provjereno: Orffovu Carminu Buranu, Verdijev Otelo, Leoncavalla, Mascagnievu Cavalleriu rusticanu, Pink Floyd, Kraftwerk...

Imate li neki ritual kojim se dovo­dite u raspoloženje za slikanjem?

Imam i nemam. Jako mi je važan prostor gdje radim. On mora na mene djelovati pozitivno. Ne smije biti pretpan, mračan, ne smije me gušiti ili bilo čime iritirati. Potreban mi je određeni period sabranosti kako bi se oslobodio od svakodnevnih problema i dnevnih ,,briga,, koje su mi zarobile misli i duh. Tu mi pomaže ritualno polagano pijenje crnog čaja.

Kako je izgledalo vaše školovanje? S kime ste se družili, kamo odlazili?

Gledajći iz sadašnjeg vremena moje školovanje je bilo idilično, iako sam upisao Akademiju neposredno prije raspada zajedničke države i studirao za vrijeme rata. Dugo sam i strpljivo čekao upis i imao sam sreću što mi je predavala starija generacija umjetnika (oni koji su došli poslije 2. sv. rata), kao što su nezaboravni Ferdinand Kulmer, Matko Peić, Miroslav Šutej, Nives Kavurić Kurtović, Đuro Seder. Na žalost većina njih su pokojni i drago mi je što sam imao privilegiju učiti od takvih nesebičnih profesora. Proveo sam i jednu godinu na Povijesti umjetnosti gdje sam slušao Radovana Ivančevića, Veru Horvat Pintarić i Petra Selema..Izlazio sam, 80-ih u vrijeme Novog vala u Kulušić i Lap, a nakon njihova zatvaranja u KSET, Jabuku, Sedmicu.   

ante žaja 

Kako gledate na ulogu kulture u društvu?

Kulturu doživljavam kao temelj, svojevrsni kostur civilizacije i naroda. Nešto bez čega čovjek ne može živjeti potpuno, kao što ne može živjeti bez hrane 40-ak dana ili bez vode 4-5 dana. Kultura nas oplemenjuje, humanizira, educira i zato mi je neshvatljivo da smo mi danas u informatičko-digitalnom vremenu okrenuli leđa kulturi i doživljavamo je kao nešto nepotrebno, anakrono, skupo. Čast pojedincima ,,posljednjim Mohikancima,, koji se ne žele predati i prihvatiti takav ,,suvremeni,, pogled. Odrasle su komotne generacije bez tzv. opće kulture i nesvjesne vlastitih nedostataka. Žalosno je bilo vidjeti na koncertu zagrebačke filharmonije, povodom Dana Grada, polupraznu crkvu. Unatoč činjenici kako je koncert bio, za pojedince, besplatan.  

Što mislite o likovnoj kritici danas?

Likovna kritika danas, vjerojatno, ne postoji. Ako mislite na povremene tekstove koji izađu u glavnim tiskanim medijima, to bi prije bili PR sponzorirani članci (iako tako nisu označeni) nego likovna kritika. Možda još netko piše za Vijenac Matice hrvatske kritičke tekstove o nekoj izložbi. Likovna kritika pomaže profiliranju i sazrijevanju umjetnika i ako je nepristrana, lišena predrasuda i subjektivnosti, može učiniti puno. Kad sam ja diplomirao i počeo izlagati postojala su veoma oštra kritičarska pera, a danas su se očito umorili ili “prekvalificirali”. Pohvaliti ću se kako su o mom umjetničkom radu pisali  najeminentniji likovni kritičari kao naprimjer Tonko Maroević, Darko Glavan, Zvonko Maković, Nada Beroš, Mladenka Šolman, Patricija Kiš i dr.  

Kad smo kod kritike, neki kritičari ističu programsku usredotočenost Vaših izložbi?

Volim sve ono što počnem raditi dovesti do smislenog, kvalitetnog završetka. Svaka izložba je kao i roman koji ima uvod, poglavlja, kao i završetak-kraj...Ja slikam kao i, pretpostavljam i ostali slikari, prilično spontano. Reagiram emotivno na određene poticaje iz vanjskog i unutarnjeg svijeta. Kad dođe do realizacije izložbe, slike pokušavam staviti pod nekakav zajednički nazivnik. Ipak ih je radio isti čovjek u određenom vremenu. Tako nastaju zaokružene cjeline kojima sam dao intrigantne nazive (Trinitet, Trash rock caffe, Zlatno tele(vizija), Tutti-frutti, Kula babilonska, Ar(T)senal).

Primjetila sam puno ironičnosti u Vašim radovima?

Ironija je moja osobina kojom se borim protiv ovakvog “shizofrenog” vremena i svijeta. Još na studiju pokušavao sam “spojiti nespojivo,, Izvlačio sam dijelove iz konteksta i stavljao u novi izokrenuti odnos. Potencirao sam paradokse i teške teme olakšavao ironijom. Blizak mi je bio dadaistički pokret i njihovo (anti)kazalište, posvećeno potpunoj slobodi, koji su za vrijeme 1. svjetskog rata davali paradoksalne i apsurdne predstave. Ipak moram priznati kako je stvarnost, u apsurdu, nadmašila bilo koju umjetnost. Danas neki političari kao da su glumci u predstavama Cabaret Voltaire. Živimo u vremenu postmoderne gdje je sve dopušteno.

Koji su hrvatski likovni umjetnici, po vama, napravili relevantniju karijeru u svijetu?

 Kad me pitate za hrvatske umjetnike sa značajnijom međunarodnom karijerom onda moram reći kako naši umjetnici nisu “rođeni pod sretnom zvijezdom” Sjećam se medijski prilično bučnog odlaska Lovre Artukovića u Berlin prije 10-ak godina i unatoč činjenici kako je on vrhunski slikar, ne može se reći kako je dobio zasluženu umjetničku satisfakciju. Priznat ću Vam, i sam sam boravio nekoliko puta u Londonu i pokušavao zainteresirati neke ozbiljnije galerije, ali nisam uspio dalje od njihove “gradske kavane” Nama nedostaje državna logistika i dok god budemo sami, sa pinklecom i kistovima na ramenu, odlazili vani, nitko nas neće doživljavati ozbiljno. Vani je umjetnost odgovoran i veliki posao i teško se može napraviti i prva izložba bez velikih sredstava uloženih u promociju. Sredstva bi trebalo uložiti Ministarstvo kulture, a oni imaju druge prioritete. Prvenstveno film.  

ante žaja

 

Vi ste ravnatelj Muzeja Matija Skurjeni. Navedite neke od važnijih aktivnosti koje ste proveli i koje planirate u Muzeju?

U Muzeju se planira jako puno promjena i neke su već realizirane. Promjenjen je vizualni identitet kao i potpuno nova interaktivna responzivna web stranica, na koju smo stavili fotografije svih slika i većinu crteža. Napravljena je i Facebook stranica putem koje smo u svakodnevnoj neposrednoj komunikaciji sa, prvenstveno, mlađom publikom. Prošlogodišnji vrhunski izložbeni program (izložbe Leinera, Kipkea, Trebotića), nastavljamo već u siječnju izložbom Stipana Tadića, u proljeće Zoltana Novaka, a za Dane Grada izložbom: “Skurjeni, eros i tanatos”. Zamjenjena je (pra)stara rasvjeta na 1. etaži suvremenom, muzejskim standardima odgovarajućom. Ostatak bi se trebao zamijeniti ove godine. Ugledni arhitekt Željko Kovačić napravio nam je projekt prilagodbe interijera za prezentaciju stalnog postava i za tu namjenu očekujemo prva državna, županijska i gradska sredstva. Urediti će se prizemlje Muzeja sa novim prijemnim pultom i novom garderobom, kao i muzejski depo... U svakom slučaju neće nam biti dosadno jer kreće i obnova Novih dvora.    

[ 15. Travnja 2017. ]

Obavijesti i najave

Simetriks
Zaprešić online
Klub Zaprešićana
Grad Zaprešić
Akademij-art