Aktualno izdanje

In memoriam - Davor Vuković

Zaprešić se oprostio od velikog umjetnika, slikara i pjesnika Davora Vukovića. Preminuo je iznenada u 64. godini,  14. veljače 2015. u svome ateljeu u Srednjoj školi Ban Josip Jelačić, prostoru u kojemu je stvarao djela koja su prepoznata u umjetničkim galerijama diljem svijeta.
19. veljače u zaprešićkoj Gradskoj vijećnici održana je komemoracija, koja je okupila njegove brojne prijatelje i štovatelje. Uz prikazane video isječke koji svjedoče o njegovu radu i tragu koji je ostavio u Zaprešiću, mnogi su ga se prisjetili toplim riječima. Vukovićeva dugogodišnja suradnica, povjesničarka umjetnosti koja ga je pratila na izložbama diljem svijeta, Mirjana Repanić- Braun istaknula je da je istinska tema njegova rada uvijek bila vezana uz promišljanja, osjećaje, iskustvo, ekspresiju. Svoj likovni izraz gradio je kroz neprekidna samoispitivanja. Ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta Zaprešić Višnja Goljački osvrnula se na Vukovićev društveni i kulturni angažman u gradu, u koji je doselio prije 20-tak godina. Davor Vuković bio je dugogodišnji član i donator kluba „Zaprešćana“, a njegov bivši predsjednik Ivo Košir pamtit će ga po oduševljenju bojama i poezijom, ležernim razgovorima uz kavu u Novim dvorima i sudjelovanju u likovnom i humanitarnom radu Kluba. Gradonačelnik Željko Turk zahvalio mu je na promociji Zaprešića kamo god je išao u svijet i vrijednim djelima koja je ostavio iza sebe. 
Posljednji ispraćaj Davora Vukovića održan je 20. veljače na krematoriju zagrebačkog groblja Mirogoj.

Stara priča o novim počecima
Davora sam prvi put susreo na ekonomskom fakultetu u Zagrebu gdje smo zajedno studirali. Onda sam ga dvadesetak godina nakon toga opet susreo sredinom 90-tih u zagrebačkoj Nami, gdje je radio kao šef salda-kontija. U to sam vrijeme nešto trgovao s Namom, te je on znao doći na kavu u moj ured koji je bio blizu. Jednog dana došao je i rekao mi: “Odlazim iz Name”. “Kako to”, rekoh? “Dosta mi je ovog dosadnog, neinventivnog posla, svaki dan isto; ubija me”. “Gdje ćeš”, upitah, “imaš li neko bolje radno mjesto”? “Oduvijek sam se želio baviti slikarstvom i već dulje vrijeme slikam u slobodno vrijeme. Sad ću ostvariti svoju želju i profesionalno se baviti slikarstvom: bit ću slobodan umjetnik”, reče. “Ali kako”, rekoh, “nemaš Likovnu akademiju, nemaš ime, tko će ti kupovati slike, od čega ćeš živjeti”? “Vjerujem u sebe”, to je bio njegov odgovor.
Na prvi pogled njegova bi odluka nekome izgledala kao ludost, odluka da se napusti siguran posao iako dosadan, kao i sigurna plaća u zamjenu za zanimanje s kojim se u potpunosti bez ostatka želio baviti, ali zanimanje koje nosi krajnje nesigurnu zaradu i egzistenciju. Štoviše, on je bio samouk bez formalnog slikarskog obrazovanja. S druge strane, njegov mi je korak da krene na put tamo gdje je osjećao da mora ići bio krajnje simpatičan i hrabar, oduševljavao me takav izbor životnog puta bez kalkulacije, puta u kojem čovjek slijedi samo svoj unutrašnji imperativ, makar on bio protiv svih zastava i mišljenja; tim više, jer sam i sam nekad slijedio takav put, i to mlad sa svojih 18 godina. Zato sam Davora mogao razumjeti u njegovoj odluci i zato sam odlučio da mu u njegovo prvo, najranjivije vrijeme pomognem.
 
davor vuković
Došao sam u njegov stan u Zaprešiću u kome sam i ja tada živio i pregledao njegovo dotadašnje slikarstvo. Vidio sam silnu energiju kojiom su njegove slike bile naslikane, ali također i određene mane u njima. Njegova je zaista silna energija u slikama bila raspršena; u jednoj slici bilo bi više fokusa, više priča. Tad sam kupio neke slike koje su mi se sviđale, ali koje mi tada nisu trebale, upravo zbog toga da ga držim na površini. Htio sam mu dati daha, zraka, novaca na početku njegove slikarske karijere da ne potone, podrške da ustraje u svom putu i da napreduje. Također sam mu davao savjete što ne valja u nekim njegovim slikama, savjete za koje sam začudo vidio da ne pruža otpor prema njima nego da ih pozorno sluša i upija, a bili su otprilike ovakvi: treba biti jedna slika, jedan fokus, jedna priča; kao kad nešto gledamo, samo nam je jedno u fokusu, drugo pokraj toga je prisutno, ali nije u fokusu, nije oštro, kao i još neke druge savjete. Kasnije sam vidio da ih je u svom slikarstvu sve uvažio zato jer je znao da sam prijatelj i da su moji savjeti dobronamjerni bez ikakvih kalkulacija. To prvo vrijeme mojeg kupovanja njegovih slika i davanja savjeta potrajalo je određeno vrijeme. Govorio mi je tada: Ti si moj galerist. Kasnije mu moji savjeti više nisu bili potrebni jer je njegova karijera krenula samostalno svojim uzlaznim putem i otisnula se daleko u svijet.
On je slikao i slikao, a nakon nekoliko izložbi dobio je narudžbu da naslika seriju slika Hrvatskih nacionalnih parkova. I naslikao ih je; začudio sam se negovim zaista lijepim slikama i obradovao se njegovom napretku. Tad je već dobrano stao na svoje noge. A on je i dalje slikao mnoštvo slika, održavao izložbe i probijao se prema naprijed. No kad je nakon nekog vremena počeo slikati apstraktno, odmaknuo sam se jer me takav stil nije privlačio.
Nakon par godina ponovo se vratio formi. Po mojem mišljenju, u godinama oko 2005-2007. njegove su slike bile najbolje, najzrelije. A što se tiče slika, one su pjevale jadranskim koloritom; puno sunca, plavetnilo mora, školj, dalmatinsko mjesto; ako si prišao bliže mogao si čuti šum mora, cvrčke; osjetiti toplinu sunca, maestral na svojoj koži; a ako si se dovoljno zanio, dubokim si dahom mogao udahnuti topli zrak juga i opojni miris smilja te se u duhu prenijeti tamo.
Zatim je nakon par godina ponovo promijenio stil i počeo slikati neku novu tehniku, nešto kao kolaž. Prvo bi naslikao šarenu podlogu a onda bi na to naslikao premaz, s time da je u premazu ostavljao prazne prostore u obliku neke forme, kroz koje je onda u prvi plan iskakala šarena podloga. Kolorit je bio isti kao gore. Rekao je: To se onima vani sviđa, tako ne crta nitko na svijetu. Tu je tehniku on sam pronašao, a po dalmatinskom prštavom koloritu bio je svjetski poznat; on mu je bio kao potpis koji nitko nije znao oponašati, u kritikama su ga uspoređivali s Monetom.  
Jednog dana 2010. pozvao me na prezentaciju njegove monografije u Zaprešiću koju je napisao Darko Glavan. Došao sam i napisao mi je posvetu: ‘’Za prvo prepoznavanje’’. Rekao je, Zato jer si me prvi prepoznao kao umjetnika. Kad sam tu monografiju donio doma, žena je bila oduševljena. Donesi još jednu, reče, poklonit ću je svojoj vjenčanoj kumi. Tad sam prvi put otišao u Davorov atelje u obližnjoj srednjoj školi.
 
davor vuković
Tamo sam vidio fotografije mnogih poznatih posjetioca njegovog ateljea i ostao bez riječi. On je također mnoge kulturne radnike i mnoge novinare uspio angažirati oko sebe. Kako je sve to uspio uz stalno slikanje, to samo on zna. Začuđujuće se probio. I to ne samo u Hrvatskoj, nego i vani. Ne znam niti jednog današnjeg hrvatskog akademskog slikara koji bi imao toliko mnogo inozemnih izložbi kao on, pogotovo ne u tako kratko vrijeme stvaranja, i to tim više što je bio samouk bez formalnog slikarskog obrazovanja. Abraham Lubelsky mu je nakon njegove zadnje samostalne izložbe u New Yorku rekao: Moja je galerija za tebe postala premala; New York je za tebe postao premali. Trebaš ići u Kinu, tamo su sada najveće akvizicije umjetničkih slika. E, da je bar tamo uspio doći, gdje bi mu bio kraj!
U ateljeu mi je tada 2010. pokazivao slike koje je izrađivao za svoju prvu samostalnu izložbu u New Yorku. Otvorio je neku mapu i pokazao mi neke slike iz 2006. koje su inače bile prezentirane u njegovoj monografiji. Kad sam ih vidio, zapanjio sam se zbog njihove ljepote i umjetničke snage te rekoh: ‘‘Kako to da ih nitko prije nije kupio?’’ Reče mi, ‘‘Zato jer ih nisam mnogo pokazivao, ali ti si drugo, tebi ih mogu pokazati.’’
Znali smo razgovarati u kafiću ili na ručkovima s našim zajedničkim prijateljima. Naši razgovori nisu bili isprazni već filozofski o životu, o stvaranju koje dolazi kao inspiracija, o duhovnosti koja je iza svega i koja pokreće one koji je žele slušati ili one koji je čuju; ne čuju je svi, iako bi mnogi rado načulili uši. Iako mu je nekad njegov otac bio vojno lice na visokom položaju, zapovjednik vojne luke Lora u Splitu, Davor nije bio ateist. Njegova ga je krivo srasla slomljena ruka u djetinjstvu onemogućila da stekne karijeru kao neki visoki državni službenik, ali on to nije shvatio kao tragediju već mu je to otvorilo uvid u duhovni svijet. Iz svega se vidjelo da je Davor bio izrazito duhovna, moralna osoba. Pogledajte samo njegove pjesme: u gotovo svakoj ima duhovnosti, morala, etike. Znao je govoriti: Ja ne znam što ću naslikati. Ne planiram, ne razmišljam o tome. Kao da mi neki Duh govori, on mi kaže što da slikam a moja je ruka tu samo da to naslika. Od kud to dolazi, ja ne znam, govorio bi, ja samo slikam.
Takav je bio Davor. Prošle je godine dobio priznanje kad je u Italiji bio uvršten u knjigu najvećih suvremenih slikara XX. stoljeća. Kad smo se zadnji puta čuli za Božić prošle godine govorio je da je dobio poziv da održi samostalne izložbe u najznačajnijim gradovima svijeta kao što su Pariz, London, New York, Šangaj, Sao Paolo...
No smrt koja nenadano i nemilosrdno grabi naše najmilije i najbolje među nama, odnijela je i njega te prekinula njegovo ushićenje o priznanjima koja su mu počela odasvud stizati kao zaslužena nagrada za njegov dugogodišnji predani slikarski rad, baš kao i njegovu karijeru koju su očekivali samo budući uspjesi.
On je fizički otišao, ali njegov će se život nastaviti u našim sjećanjima i njegovim prelijepim slikama.
 
Neka mu je lahka hrvatska gruda.
 
                Tihomir Mikulić, broker, pisac, povijesni istraživač…

[ 02. Travnja 2015. ]

Obavijesti i najave

Simetriks
Zaprešić online
Klub Zaprešićana
Grad Zaprešić
Akademij-art