Aktualno izdanje

Željko Karaula - Rad je osnovna ljudska potreba

Predstavljamo akademskog slikara-grafičara Željka Karaulu, sugrađana sa značajnim likovnim opusom, koji progovara o odnosu života i umjetnosti te svojem razvojnom putu

 

Kada ste shvatili da želite biti umjetnik (likovni)?

Kao klinac, u sedmom razredu osnovne škole. Došao sam u Livno u školu i već na prvom satu likovnog odgoja dogodilo se da sam svoj zadatak napravio prilično brže od svojih kolega i kolegica. I pošto sam bio nemiran, profesor me pozvao na red. Kad je vidio moj prvi crtež, iznenadio se i rekao da dobro crtam.  To je ustvari bio početak moga razmišljanja u tom likovnom smjeru. Na završnoj izložbi učenika škole, više od polovice radova bili su moji. Eto, to je zapravo bio početak mog razmišljanja da budem likovni umjetnik.

Da li ste imali umjetnike u familiji?

Nisu bili umjetnici nego zanatlije. Djed mi je bio jedan od poznatijih majstora zidara i klesara u livanjskom kraju i okolici. Tada su majstori klesali kamen, a također su i od drveta izrađivali sve potrebno za kuću; ormare, stolice, stolove i sl. Dakle, sve što se koristi u jednom domaćinstvu.

Što najviše pamtite iz djetinjstva?

Plovuća. To je rijeka ponornica koja je proticala kroz željko karaulaLivanjsko polje i ona je zapravo obilježila moje djetinjstvo, do neke petnaeste godine života. I danas imam nostalgiju za tim krajem. Pamtim kako sam kao dijete tamo učio plivati, lovio ribe , žabe i rakove. Druženja  i nestašluci  s prijateljima su takođe nezaboravna.

Što pamtite iz daljnjeg školovanja?

Srednja škola me zapravo formirala kao budućeg likovnog umjetnika. Kao klinac koji je došao iz provincije u Zagreb u srednju školu, Školu primijenjene umjetnosti,  našao sam se u prilici da ne poznajem grad, sredinu, zapravo ništa, pa sam se vezao za školu i zajedno s kolegicama i kolegama koji su na sličan način došli u Zagreb, cijele smo dane provodili u školi, od jutra do mraka, u stan smo išli samo prespavati. I dan danas sam u jako dobrim odnosima s tim ljudima koji su išli sa mnom u srednju školu.

Kako ste dospjeli u Zaprešić?

Slučajno. Prvi puta sam u Zaprešić došao kod rođaka kad  sam polagao prijemni ispit u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Potkraj studija na Likovnoj akademiji upoznao sam prijatelja, Zaprešićana, akademskog  kipara Juru Žaju koji je tada radio na nekim kiparskim radovima koji su meni bili izazov u struci, te materijalima koje nisam izučavao na Akademiji, i tako počinje moja vezanost za taj grad. Učinio mi se kao mjesto koje obećava jedan normalan život za kojim sam ja težio, te sam definitivno odlučio živjeti u Zaprešiću.

željko karaulaImate li idola u umjetnosti?

Imam ih više. Zapravo, tokom vremena oni su se i mijenjali. U modernoj umjetnosti „action painting“ kao slikarstvo meni je jedna fascinirajuća, originalna, rekao bih dušom slikana slika, i to je slikarstvo koje me fascinira i dan danas, jednostavno oduševljava...

Razlika između figurativne i apstraktne umjetnosti?

Po meni je apstraktna umjetnost čisti rukopis osobnoga doživljaja. Figurativna umjetnost može biti i naučena. Dakle, može biti više-manje zanatski spretnija ili nespretnija, ali apstraktna - rekao bih da je to ispis osobnog doživljaja prirode, svijeta, doživljaja općenito.

Što zapravo umjetnik želi izraziti?

Osobno uvijek tragam za nekim svojim komentarom ili doživljajem.

Slušate li glazbu dok stvarate i koja je to?

Bitno mi je jedino da nisam sam, da imam neku „podlogu“. Uglavnom je to pop i rock glazba. Volim da se u pozadini nešto dešava, da nije tišina.

Koje stare umjetnike cijenite?

Što znači star? :) Michelangelo... pa to je klasika, to se ne može mimoići niti zanemariti. To su osnove kroz koje čovjek jednostavno mora proći, imati ih kao osnovu. Po meni je, recimo, naš Edo Murtić jedna od velikih slikarskih figura koja mi odgovara ritmom. Genijalac je, što se tiče izraza direktan, otvoren, čist, u boji dorečen, određen i svoj. Njega posebno cijenim.

Što vam se sviđa ili ne sviđa u današnjoj umjetnosti?

Nema mi se što sviđati ili ne sviđati, svako vrijeme donosi svoje komentare i obilježja. Mogu se složiti ili ne složiti s određenim scenskim prikazima individualista konceptualne umjetnosti ili takozvanim transformerima, performerima. Ali ipak, poštujući ovo vrijeme, dajem im za pravo da se oni slažu ili ne slažu s određenom pojavom, ili ako komentiraju neka događanja pa se na svoj način opredjeljuju za ili protiv. Recimo, razni performeri koriste ljudsko tijelo za neki svoj komentar i ono što mi se ne sviđa je to da se tada dolazi do maksimalne izdržljivosti ili prihvatljivosti. Ponekad mislim da je to pitanje granice, dokle se to može prihvatiti ili ne, ali očito je da nema granice, tako da ljudi koji se bave takvim stvarima idu do maksimuma. Već pomalu nestaju granice između grana, odnosno filmske umjetnosti, kazališta tj. scenske umjetnosti, ili likovne čak. To je, ajmo reći, multimedijalni pristup koji je zapravo obilježje našeg vremena. Nestala je granica između likovnih i scenskih prikazivanja, tako da likovna postaje isključivo scenska, traje dok traje, ako nije zabilježena nije se niti desila, a s tim se kao obilježjem i interpretacijom našeg vremena možemo složiti ili ne složiti.

Što volite u Zaprešiću i što mu nedostaje?

Zaprešić mi je vremenom sve draži i draži. U stvari, kako sam dobio djecu, dvojicu Zaprešićana, i ja se sve više osjećam kao Zaprešićan. J Činjenica je da tamo gdje su vam djeca, tu vam je i dom, i ja ga doživljavam svojim domom i mislim da je to lijep mali gradić sa svim sadržajima potrebnim za jednu obitelj.

Koliko vam danas znači stvaranje?

Držim da je to moja potreba, način na koji egzistiram, postojim. Kao što je osnovna ljudska potreba za hranom, tako je i za radom. Iz tog se rada, nadam se, rodi nešto vrijedno, neki trag koji će ostati.

Kako biste definirali suvremeni svijet?

Konfuzan. Na političkoj sceni sukobi civilizacija, Bliski istok... zabrinjavajuće. Vjerujem da će se to odraziti na sve dijelove svijeta. Ali nadam se da će se naći neko rješenje, mirnim putem.

željko karaulaDa možete birati vrijeme, u kojem biste razdoblju željeli živjeti?

U svom. Ali ne bih ponavljao. Jednom je dosta. Mislim i na zadovoljstva i na muke.

Koji su vam planovi za budućnost?

Još nešto napraviti što se tiče struke, ili bar da se održim u nekom radnom ritmu do malo većih (dubljih) godina starosti, i želja mi je unuke dočekati...

Želite li dodati još nešto o obitelji?

Nema nas puno, svega četvoro. Ali zadovoljstvo je potpuno, sreća je potpuna i mislim da se tu nema što više dodati.

 

[ 30. Listopada 2016. ]

Obavijesti i najave

Simetriks
Zaprešić online
Klub Zaprešićana
Grad Zaprešić
Akademij-art