Aktualno izdanje

Mara Doljak: ''Camino kao metafora života''

Razgovor s Marom Doljak, mag. pharm., osnivačicom i direktoricom tvrtke Aromara d.o.o. iz Harmice koja je tri puta do sada prošla čuvenu hodočasničku rutu Camino de Santiago

Predstavite se ukratko.

Imam osjećaj kao da sam deset života živjela… To je stvarno kao filmovi koji su se odigrali svaki sa drugim sadržajem, drugom motivacijom, drugim prioritetima, al’ svakako Camino je jedna potpuno nova epizoda u mom životu. Prepoznajem se kao trendsetter. Vrlo često među prvima napravim neke stvari. Prva u Hrvatskoj sam se počela baviti kozmetikom s liposomima, pa je zatim među prvima bila aromaterapija i među prvima Camino.

Recite nam nešto o vašoj tvrtci Aromara.

Mnogi me zovu Mara Aromara. Tvrtka se rodila 91. kada su se rađale prve privatne tvrtke u Hrvatskoj i tu se negdje rodila moja potreba da se bavim nečim sasvim prirodnim. Znači, bavila sam se biljnim ekstraktima . I tu smo odradili pionirski posao jer u Hrvatskoj ako je neko znao za aromaterapiju znao je za tretmane u kozmetičkim salonima protiv celulita. Međutim, aromaterapija je širok pojam i ima široko djelovanje na psihu i na tijelo, na duh, pamet i na zdravlje. Zapravo se o tome ništa nije znalo, tako da su to bile stotine i stotine predavanja mene i mojih kolega i kolegica. Ima neke sličnosti s Caminom, ili se zaljubiš u to ili te nije briga. A onda se pojavila konkurencija, a zapravo su bili jeftiniji i slabije kvalitete, nešto kao imitacija, to me je šokiralo! Tada sam osnovala školu u 10 gradova. 3.500 ljudi je prošlo kroz školu za aromaterapeuta i ostala zanimanja. Moja osobna preokupacija je da ponudim preparate za zdravlje i da rješavam neke kronične probleme koje zapravo farmakologija ne rješava. Bolovi za leđa su jako slabo riješeni, gljivice također, ženske vaginalne upale su drastična epidemijska pojava o kojoj se ne govori, hemoroidi su isto tako epidemijska pojava… Živimo s tim zdravstvenim problemima i smatramo se zdravima. Tako da sam ja ponudila preparate kao rješenja. Imali smo i poteškoća, naročito nakon ulaska u EU. Nisam farmaceutska tvrtka i ne mogu deklarirati svoje proizvode kao ljekovite preparate i zapravo nemam prostor gdje bih mogla legalno prenijeti mojim klijentima sva djelovanja tih preparata, i to je jedna globalna igra koja ljudima koji se bave prirodnom podrškom zdravlju ne pušta prostor.

mara doljak

Dugo ste na putovima duhovnog razvoja. Kako je to krenulo?

To je krenulo  iz osobne tragedije kada se moj brat, koji je bio moj idol i najbliža osoba u životu, psihički razbolio te počinio samoubojstvo. I to je pokrenulo u meni mehanizme traženja smisla. On je bio čovjek ogromnog znanja, visoke genijalnosti, znala sam da će se njegovo tijelo raspasti. I negdje se tu prvi puta spontano kod mene, koja sam bila odgajana u komunizmu i dijalektičkom materijalizmu i marksizmu, u tom ateističkom umu,  pojavila klica mogućnosti da duh ostaje ili da duša ostaje.

Koje je sve radionice moguće pohađati kod vas i koji su to alati i tehnike koje savladavaju vaši polaznici?

Vezano uz aromaterapiju imam školu aromaterapije i tko prođe sve tečajeve stekne vrlo, vrlo široka znanja i veliku sigurnost u baratanju eteričnim uljima. U vezi samorazvojnih radionica postoje tri stupnja. Jedno je Igraonica života, gdje radimo na glavnim životnim temama oko kojih ljudi imaju najviše problema, a to je odnos s roditeljima, partnerstvo, samopoštovanje i osobna moć . To je vrlo praktično i konkretno, i ljudi izlaze iz te radionice sa značajnim životnim pomacima i olakšanjima. Mi živimo s određenim uvjerenjima koje su nam društvo ili okolina nametnuli, a koji nas ne podržavaju. Najedanput shvatimo da dva i dva nije pet nego je četiri i onda sve skupa postaje puno jednostavnije. Drugi stupanj se zove Osam stupnjeva samorazvoja, koji kao okosnicu ima orijentalni sustav čakri. Međutim, ne bavimo se zapravo čakrama, nego razinama naše svijesti i time kako poremećaji na određenim razinama svijesti utječu na našu fiziologiju, biologiju i zdravstveno stanje. Ta radionica traje godinu dana. I tu također moji polaznici izlaze s vrlo značajnim pomacima u životu, koji su prepoznatljivi u konkretnim stvarima. Nije samo da su se u mislima unaprijedili. A za one koji su najuporniji i najizdržljiviji postoji još radionica koja se zove Transformara akademija, gdje se upoznaju s nizom tehnika. Tu obično ne idemo duboko u tehniku, nego polaznici dobiju uvide na kojim principima koja tehnika počiva i moraju odraditi određene zadatke, ali to nije moguće ako ne prođu ove dvije prije toga.    

mara doljakŠto je potrebno suvremenom čovjeku za dobar život?

Mislim da je jako važna otvorenost na nove ideje, uz kritički um i selekciju. Moramo zadržati otvorenost za nove ideje, zato što je brza promjena oko nas velika i toliko masovna da, ako se mi držimo nečega što je bila realnost pred 3 mjeseca, sasvim je moguće da smo danas već u krivu. Znači, moramo znati sebe prilagođavati promjenama koje nas okružuju. Poznavati sebe iznutra, to je nešto što vidim da je kod nas omalovaženo. Moje tečajeve uglavnom popunjava ova generacija: indigo i kristalni, koji znaju da su vrhunski inteligentni, znaju da su senzacionalno kreativni, a ne nalaze svoje mjesto u ovom svijetu. Ne, oni nisu nesposobni nego nemaju uzora na koji će se osloniti i tu njima npr. moja radionica jako pomogne, da steknu samopoštovanje... Samopoštovanje jedan od ključnih pojmova za kojima bi trebali tragati, a to se traga tako da se upozna sebe iznutra, a primarno da upoznamo svoje emocije i svoje misli. Misli nam rade toliko kaosa jer smo navikli da vjerujemo svojim mislima. Byron Katie je jedna od učiteljica koju jako volim, koja kaže nemojte vjerovati svojim mislima, uvijek ih preispitujte! Kad god se nađem u nekoj emotivnoj zavrzlami, prvo što radim je da preispitujem svoje misli. Ako moja misao kaže, gle kako me netko uvrijedio, znam da je to kriva misao. Ne može MENE netko uvrijediti, ja sam ta koja sam se uvrijedila. Ja biram da li ću se uvrijediti ili ću reći: joj, vidiš ovu osobu, moram se malo odmaknuti, ili: ovoj osobi baš i ne trebam sve vjerovati. Ja sam odgovorna za svoje emocije i svoja stanja. i nešto što nam budizam nosi, a što je direktno u sukobu s našim katoličkim i vjerskim nasljeđem, odnosno ono što počiva na dualnosti, na principu dobra i zla. I onda dobro smije biti zlo ako će time navodno uništiti zlo!  Što nije rekao ni Isus, ni Bog. Nego ljudi to izmisle, pa smo onda svi zli, jel’? mara doljak

Ja koja mislim da sam dobra, postajem zla da bih uništila zlo, a zlo je i onako zlo i svijet je ono što je. Cijeli svijet je zao onda.  Istina je da je sve stvar mog doživljaja. Nije nešto zlo ili je nešto dobro, nego je pitanje kako ja to doživim, i ako se u tome vježbamo, da ne idemo u ekstremne doživljaje i kategorizaciju i diskriminaciju prema plusu i minusu, onda život može biti puno manje dramatičan, što je i manje zabavno, manje zanimljivo i manje uzbudljivo, ali nam nosi mogućnost da postanemo veći autori svog života. Ako sam u „drami“ uvijek smatram da je nešto „vani“ odgovorno za to što se meni događa. Ako sam u „neutralnom“ onda tek mogu biti tu, sada, i u sebi.

mara doljak

Izdali ste drugu knjigu o hodočašću čuvenom rutom Camino. Što vas je motiviralo na taj put?

Cijela priča koja je mene odvela na taj put je vrlo intimne prirode i svega par ljudi je znalo da idem motivirana time da sam se suočila sa svojom 60-om godinom koja je dolazila i da mi se nije sviđalo ono što sam vidjela oko sebe, kako ljudi stare i kako se društvo odnosi prema njima. I onda sam razmišljala kako bi čovjek mogao usporiti, na neki način presresti, biti autor tog procesa opadanja. Fizičko opadanje se mora dogoditi  i naše tijelo stari, ali to može biti ubrzano, može biti usporeno, može biti s gubitkom zdravlja, bez gubitka zdravlja, s gubitkom pameti ili bez gubitka pameti... Što ja mogu napraviti da optimiziram taj proces? Fizičko održavanje kondicije je prilično jasno i o njemu znamo dovoljno, ali drugo je bilo kako održati mentalnu agilnost i što se zapravo u životu događa, što rade stari ljudi? Reduciraju svoje aktivnosti i reduciraju izazove i reduciraju susrete s novim. Ne znam koliko prijatelja imam kao ja ili možda malo starijih od mene koji ne žele uzeti pametni telefon nego nose stare telefone, i zapravo sebi uskraćuju mogućnost da se u njihovoj glavi stvore novi neuronski protoci, da uče. Stvaranje novoga, novih neuronskih protoka, to se zove neuroplastičnost. Mnogi se umjesto toga pokušavaju osigurati u onom što im je poznato i što im je domaće da bi izbjegli stres i izazov itd., i zapravo je to greška. A što djeca rade? Čemu su djeca izložena? Oni ulaze u stotine novih situacija svaki dan, i bilo ih strah ili ne, oni u te situacije uđu... nekad se razbiju, nekad se opeku, nekad razbiju nos, ali nauče. Tako da ići u nešto novo i nepoznato je jako važno. Učiti nove jezike za mene nije novo, za mene je bilo novo i drugačije kretati se, ići u nepoznate krajeve, gdje ne govorim jezik...  Tako sam završila u toj Španjolskoj, gdje je Camino osvojiv, očito je osvojiv, jeftin je i siguran. To je jedna jako zaštićena ruta i broj žena koje ju prolaze same pokazuje koliko je zaštićena i koliko ulijeva povjerenje onima koji idu. Tako da je to bio kao jedan wellness poduhvat za mene, a ispao je zapravo kao jedna nova faza duhovne avanture i sazrijevanja, ono što više nisam mogla tu napredovati, u nepoznatoj sredini sam napravila…

mara doljak

Što hodočašće donosi osobama koje ga prođu i jesu li potrebne posebne predispozicije da bi se to uspjelo izvesti?

Predispozicije stvarno nisu potrebne, i to dokazuju ljudi svih profila i sposobnosti i nesposobnosti, koji prolaze Camino.Vidjela sam osobe s protezama na nogama, hodala sam sa ženom kojoj je fizioterapeut bio zabranio da napravi više od 100 metara, a koja se utrenirala i prošla Camino i ništa je nije boljelo. Srela sam čovjeka od preko 80 godina, pričali su mi za jednog od preko 90 godina... Žena s kojom sam istim ritmom hodala, učiteljica iz engleskog  (71 godina) prošla je sve pješke sa svojim ruksakom na leđima, nije ni jedanput prekršila svoju odluku da to tako izvede, a znalo je biti tako vruće i tako je bilo naporno da joj je ponekad dulje trajala pauza između dva koraka, nego to što joj treba da napravi korak, ali je izdržala. Rekli su mi za 5 slijepih ljudi iz Finske, koji su po x-ti put prolazili Camino, išli su s pratnjom, ali su ga prolazili pješke. Išla je žena bez pripreme s nedavno operirana oba kuka. Išli su ljudi s pacemakerima, stentovima i tako.

 Koji postotak ljudi odustane? Ima li takvih?

Pa ima, ali nije to predmet mog interesa, ali isto tako i ako odustaneš, bar si krenuo, nešto si napravio. Kako sam ja svojoj kćeri odgovorila kad mi je rekla: mama, ja mislim da neću moći diplomirati... Rekla sam joj: srce, čak i ako odustaješ, sve što si do sada napravila puno si napravila, stekla si ogromna znanja, stekla si prijatelje i ne brini se, sve će biti u redu. Cilj je potreban, ali ne treba se vezati za njega.

mara doljak  Što hodočašće zapravo donosi osobama koje ga prođu?

 Pa ima jedna  krilatica, na Caminu svako hoda svoj Camino... Mislim, prođe ga 250.000 ljudi, a svako dolazi s nekom drugom povijesti, drugim željama, drugim očekivanjima i s drugim kapacitetima.

Što sadrže vaše knjige i kako se mogu nabaviti?

Nabaviti se mogu preko weba i iz Aromare, mogu se nabaviti u knjižarama Nova stvarnost, Hoću knjigu i Makronova. Prva knjiga najviše govori o mojim iskustvima, koja su zapravo nevidljivo prožeta strahom i strahopoštovanjem. Nisam znala kako to funkcionira, gdje se hranimo, gdje su kreveti, i što ako ne nađeš krevet... sve to na razini preživljavanja na neki način. Na drugom putovanju, kad sam već bila puno sigurnija u stvari koje su mi bile neizvjesne na prvom, hodam po poznatom terenu, nemam više te strašne bolove u tijelu da se pitam hoću li moći (nekako mišići zapamte pa se lako aktiviraju opet), tu sam osjetila potrebu da ispoštujem te krajeve i ljude. Jer, ne bi bilo Camina da nema tog terena, da nema njihove povijesti, da nema svih tih strašnih muka koje su prošli kroz deset stoljeća od kad je pokrenut Camino, i svih tih ljudi koji tamo žive. Znači, neki su ostali u tom jezivom siromaštvu i neimaštini i na neplodnim terenima,  sva ta stoljeća da bi mi mogli hodati, da bi naišli na neku kavu, na toplu juhu... Tako da sam imala potrebu pričati o povijesti koliko sam mogla, o njihovoj naravi, o toj posvećenosti. Često će te naići na mrke face i ne dobro raspoložene ljude, oni su autentični, nisu istrenirani američkim sistemom da su uvijek sa smiješkom, ali nikad vas neće ostaviti da vam ne ispune vašu potrebu, da ju ne zadovolje.  Onaj koji očekuje ljubaznost može jako često biti razočaran, ali onaj tko zna cijeniti ono što dobije neovisno o folkloru, taj će uvijek biti namiren. Tako ima jedna uzrečica koju sam na zadnjem putovanju saznala i koja mi jako dobro to ilustrira, a kaže: turist je zahtjevan, a hodočasnik je zahvalan. Nekad vas uhvati nervoza, dobijete prljavi krevet, ili vam donesu nešto neuredno ili sl. Tad sam se pitala: jesi li zahtjevna ili si zahvalna? Jesi živa? Jel’ imaš sve što ti treba? Imaš! Ajmo malo opet u identitet hodočasnika, u zahvalnost.

mara doljak

Da, mogla bi se ta metafora na život primijeniti...

Pa upravo tako, taj Camino je metafora života. I ako znaš to iščitavati, što su opet principi kvantne fizike: simboliku, metafore, poruke, koincidencije, sinkronicitete, onda to zbilja postaje metafora života. U prvoj trećini se boriš s fizičkim poteškoćama, u drugoj se boriš s emotivnim (u njoj se zapravo najviše prolazi kroz pustoš i nisu teški tereni, ali je teško to što je relativno malo tih odmora putem, gostiona, sela, i što stalno gledaš neke slične pejzaže, ravne i bezbojne. A treća je taj mentalni, duhovni proboj.

 

[ 26. Prosinca 2018. ]

Obavijesti i najave

Simetriks
Zaprešić online
Klub Zaprešićana
Grad Zaprešić
Akademij-art