Aktualno izdanje

Marijan Šunc: ''Doma je lijepo, ali svugdje je najljepše''

Postoje svjetski putnici koji se eksponiraju, oni koji to drže duboko u sebi, oni koji to rade iz čistog užitka... Jedan od onih koji pripadaju trećoj podvrsti je definitivno Marijan Šunc. Čovjek koji ne dijeli ljudi po vjeri i nacionalnosti, nego se trudi učiti od onih najboljih, a za svoje sugrađane ima samo tri riječi: putovati, putovati, putovati. Putovanja Marijana Šunca nude pregršt uzbuđenja. Pa krenimo na put.

Za one malobrojne koji ne znaju, tko je Marijan Šunc?

Ne mogu ja sam o sebi reč ko sam. Ja sam jedna znatiželjna osoba, koja grize život do kosti, koja voli dinamiku i rizik, osoba koja ima tu privilegiju da se rodila na ovoj maloj kuglici u svemiru, vrijednoj istraživanja. Baš se ne volim eksponirati. Jedino što stavljam fotografije sa svojih putovanja na društvene mreže, jer smatram da time potičem i druge da zavole putovati. Pogotovo mi je želja djelovati na mlade ljude koji meću na Facebook čaše s viskijem i ćevape, vatromete s koktelima iz noćnih klubova. Tu lovu bi mogli potrošit za jedan dobar vikend recimo na Korziku ili Sardiniju, koje uopće nisu daleko. Neka otiđu u selo Vinci gdje je rođen Leonardo da Vinci, tam niko ne ide. Svi idu u razvikanu Firencu ili rivaju kosi toranj u Pisi da bi ga zravnali, a prošli su kraj kuće jednog od najvećih genija čovječanstva.

marijan šuncIng. strojarstva, pilot, biker, plesač s vukovima, putnik, pustolov, što još?

Hahaha! Pa ne znam. Puno toga. Pa dobro, to je bilo tak odabrano radi egzistencije, ali da sam baš kasnije bio oduševljen s tim zanimanjem, nisam… Da se još jednom rodim, sigurno ne bi odabrao takvo što. Odabrao bi nekakvo zanimanje, koje ima veze s prirodom, sa zoologijom, s arheologijom.

Primijetih da Vam je prešlo u naviku, da oko Nove godine, dok se mi smrzavamo, kao ptica selica odlepršate u toplije krajeve: SAD, Egipat i Sahara, Kenija i Tanzanija, Indokina; Tajland,  Vijetnam, Kambodža. U međuvremenu skočite do Albanije, Grčke, Sardinije, Španjolske, Ukrajine, Poljske, Italije, Vatikana, Korzike, Rumunjske, Kine, Nepala, Mađarske,  Austrije, Švedske, Njemačke, Crne Gore, UAR-a…

Evo, da mene iznenada pitaš ovo sve, ja sam siguran da ne bi znao ovako sve nabrojiti. Ne bi se sjetio svih zemalja. Kad si već spomenula Nepal - zemlju osmjeha, posebni ljudi, posebna priroda. To je božanstvena zemlja jer je tu Himalaja - planina koja ima posebnu energiju koju sije na čovječanstvo, a pogotovo na ljude koji žive u njenom okruženju. Recimo ovako, ako pogledaš u Kambodži čuveni hram Angkor Wat, koji je njihovo najveće svetište i njegovih pet pagoda - vrhova, oni simboliziraju pet vrhova Himalaje. Isto tako na Himalaji izviru tri velike svjetske rijeke: Ind, Ganges i Brahmaputra. One protječu kroz Pakistan, Butan i Nepal. U tom području živi otprilike 750 milijuna ljudi, kojima Himalaja donosi svoju energiju.

marijan šuncJa ljude dijelim samo na dobre i zločeste. Vjeroispovijest me se uopće ne tiče. Svaka vjera svojata svog Boga. Ako je Bog, onda je jedan… Sahara. Nigdje nikog, temperatura 50°C, ni bilo GPS-a, ni mobitela, ničeg tad ni bilo. Pješčana oluja nanese pijesak na cestu, ak to možemo nazvat cestom, to je jako sklisko i odletel sam u pijesak, a motor se prevrnul. Nisam znal kak će to sve skupa završiti. Nigdje nikog. Samo tišina koja boli. Ako nema vjetra nema ni zvukova. Naišel je jedan Arap. Prvo mi je rekel skini kofere s motora, skini ovo, skini ono. Ja se u panici toga nisam ni sjetio. Pa metni remen oko vrata, pa zakopčaj za motor. Čitavo vrijeme ko da me kažnjava, nije htel niš mi pomoć. Ko da mi je htel pokazat kolko sam u toj panici glup i ne snalažljiv, a u biti sve je tak bilo jednostavno. Onda je otišel u jedan stari Peugeot 404 dizlaš, da donese štrik i izvukli smo motor. Na kraju sam od njega saznal, da je čovjek bolestan i da mu je još jako, jako malo ostalo. U biti on je spašaval moj život, a sa svojim životom se opraštal. On je bio jedan od izuzetnih ljudi koje sam sretao na putovanjima. Ili na Siciliji kad mi je u punoj brzini pukla guma, ja sam tetural od jednog kraja ceste na drugi. Iza mene je bio šleper na 2 metra. I nekak sam ostal živ. Bila je nedjelja, a za Sicilijance je nedjelja sveti dan.

marijan šuncPomogli su mi sicilijanski mafijaši da promijenim gumu. Osposobili mi motor, dali mi da se otuširam, da popijem toplu kavu i da nastavim put za Afriku. Onda Korzika, Legija stranaca. Tu se ljudi smrznu kad čuju za te dečke. Ja sam došao pred ogradu baze Legije stranaca, 2. Padobranske regimente, Calvi. Znal sam da imaju kamere i da me promatraju. Sparkiral sam motor i čekal reakciju. Nije se desilo niš. Ušao sam u kasarnu, dobio bedž na prsima - pisalo je visiteur, došao do kantine s fotoaparatom oko vrata i podružil se s dečkima. S čim ja mogu biti prijetnja za njih? Vide nekog znatiželjnog tipa s motorom, pa si misle, ma pusti ga nutra. Bio sam u društvu Brazilca, Rumunja i Rusa; Santos, Makarov a od Rumunja prezime nemrem nikak zapamtit. Eto to su neki moji susreti koji ti uđu pod kožu, u svijest i koje pamtiš kroz čitav život.

marijan šunc 

Jeste li na mostu preko rijeke Kwai zafućkali melodiju iz tog filma?

Dada dadadadidi dam. Most na rijeci Kwai je ratni film napravljen po romanu jednog francuskog pisca. Ljudi su zapravo preko tog filma upoznali tragediju zarobljenika koji su morali graditi most preko rijeke Kwai u mjestu Kanchanaburi. Bio je to dio burmanske željeznice od Bankoka do današnjeg Mianmara, koju su poslije nazvali Prugom smrti. Oko sto tisuća prisilno unovačenih azijskih radnika i 12 tisuća ratnih zarobljenika je umrlo na cijelom projektu. Iako su patnje izazvane gradnjom burmanske željeznice i njezinih mostova istina, događaji iz filma su većinom fikcija.

Jahali ste na slonu na Tajlandu?

Ovo na Tajlandu ja ne bi nazval jahanjem. Jahanje je bilo na granici Indije i Nepala, a ovo je bilo kupanje sa slonovima. Slon je vrlo pametna i druželjubiva životinja. Ako padneš s njegovog vrata u vodu on te sa surlom digne natrag gore. U takvom druženju slon uživa i naravno ti mu pružaš istom mjerom. Pri tom kupanju sa slonovima čovjek je toliko oduševljen i toliko dobre volje da slon to osjeti. Slon isto mumlja od zadovoljstva. Njihova mumljanja imaju određena značenja. Oni međusobno komuniciraju jednom frekvencijom koju mi čak ni ne čujemo. Ako vidiš u Savani krdo slonova koji stoje na mjestu i onda svi odjedanput krenu, znači da je glavna slonica koja komandira s tim krdom dala poruku Ajmo i oni svi odjedanput krenu. Agresiju slona isto treba znat prepoznat. Nakon puberteta mužjaci ulaze u period poznat kao Musth (mast). To je stanje koje nastaje kao posljedica povećanja testosterona. Tada mašu agresivno s ušima i onda ih se treba čuvati. Ali to je tak kod svih životinja, i kod nosoroga je to tak. Pa nije niš drukčije ni u ljudskom rodu.

Kad smo već kod nosoroga, doživjeli ste i taj napad? marijan šunc

Da, imam taj video. To je bilo u nacionalnom parku Chitwan, na granici Indije i Nepala. Mi smo bili na suprotnoj obali rijeke. Izgledalo je bezazleno, ko da će on proći uz rijeku, međutim, došli smo na njegov teren. Okrenuo se prema nama. Vjetar je puhal prema njemu. Osjetil je naš miris. Čovjeka od kojeg bi se najmanje nadal da počne paničariti je bil vodič. On je počel vrištati. Očito, čovjek je znal u kolikoj smo opasnosti bili. Počeli smo svi trčati. Sva sreća kaj smo se raspršili. Onda je nosorog videl da ima s budalama posla, nije znal koga bi odabral pa je stal, roktal i ostavil nas na miru. Inače je pravilo, ako ti se to dogodi, da trčiš svom snagom ravno ispred njega i onda naglo skreneš pod 90°. Onda on radi inercije protrči dalje. Osim toga čorav je, težak je, to ga je zmučilo, a ti možda tad imaš šansu da pobegneš. Međutim sve je to lijepo govorit i dijelit savjete dok se ne nađeš u takvoj situaciji.

marijan šunc Posjetili ste hram tigrova?

Fantastične životinje! Svjesne svoje snage! Tigar kraj kojeg sam se slikal, bil je smiren jer je bil sit i manje-više me ignoriral. Postoje priče da ih drogiraju, ali kad bi to tak bilo onda oni ne bi živjeli ni godinu dana. Ljudi koji rade s njima, znaju svoj posel i znaju pravila igre. Znaju kad se k tigru može i kad se ne može. Nije isto jel je sit ili je gladan. Nije isto da li dolaziš u crvenom, u kričečoj haljini, agresivno pred tigra, s prednje strane, ili u odjeći prirodnih boja, polako i smireno, sa strane. Osim toga kad prilaziš takvoj životinji ili bilo kojoj divljoj životinji, u tebi ne smije biti prisutan strah. Jer životinja to osjeti. Treba nonšalantno prići i onda je sve ok.

Jeste li cijepljeni?

Ne, nikada se nisam cijepio. Cijepljenje ima vrlo neugodne nuspojave i može ti se desiti da taman, kad kreneš na put, imaš posljedice od tog cijepljenja.

Maasaie nazivate: „My dear people “. marijan šunc

U toj rečenici je toliko ljepote i topline. Da li Vam je Maasai vrač skuhao kakav čaj?

Maasai su vrlo dragi ljudi. Oni žive čvrsto u suživotu s prirodom. Spavaju na rastegnutoj goveđoj koži, drugo nemaju niš. Ograda oko sela je napravljena od bodljikavog pruća, da ih divlje zavjeri ne mogu napasti. Nema struje. Žive iskonskim životom. Njima je lijepo. Primaju turiste, ali nemojmo zaboraviti da ti ljudi vrlo vješto proniknu u duh čovjeka koji im dolazi. Ako „nisi u redu“ i ako oni smatraju da si ti, ajmo reč pomalo zločest, oni te osjete i tada ne komuniciraju s tobom. Međutim, kada osjete toplinu, ako im prilaziš nasmijan, onda su izuzetno srdačni i dobronamjerni. Što se tiče vrača, nije mi niš skuhal. Oni sebe zovu „Medicine man“, mogli bi to prevesti kao neki iscjelitelji. Čaj nije bil na tapeti. Ali mi je pokazival kak pali vatru od sušenog slonovog govna. Pokazivali su unutrašnjost svojih koliba. Meni su oni djelovali kao normalni ljudi i nisam videl ništa od coprnjaštva. Bil sam tam od jutra do večeri. Savana je najljepša u suton. Kad zalazi sunce i kad divlje životinje kreću u lov.

Gdje su najljepše žene?

Definicija ljepote žene je vrlo, vrlo delikatna stvar. Za mene je ljepota žene u njezinom zračenju, u njezinom unutarnjem životu, u onom što vidiš u njezinim očima. Zreli muškarac ako drži do žene, ako voli ženu, a ja sam jedan od tih, prvo ženu pogleda u oči i u očima vidi sve. Od strasti, do koliko je inteligentna, čak i koliko je pametna, jer inteligencija i pamet nisu isto. Koliko je bogat taj njezin unutarnji život. Takve žene postoje na svim kontinentima, u svim državama, na svim mjestima i lijepe su na svoj način. Hajdmo usporedit jednu plavu Ukrajinku koja je (kak mi tu kažemo) slavenska duša i onda pogledaš jednu Kenijku i vidiš u njoj jednu animalnu ljepotu, jer ona živi u području gdje je priroda prisutnija u njenom životu i to je onda jedna druga vrst ljepote. Ali duša je ista i kod jedne i druge. Ponekad upoznaš ženu koja ima oks noge i gleda u križ, ali kad upoznaš kakva ona zapravo je, najedanput ti postane lijepa i više ti opće nisu važne njezine krive noge i razrokost, to su gluposti. Neke stvari se daju operativno ukloniti, ako ti baš smetaju, ali pamet si nemreš natočiti s trakturom u glavu.

Koje Vam je najdraže putovanje i koje bi zgode istaknuli?

Za mene nema ružnog putovanja. Svako putovanje pretvorim da bude lijepo. Ako nije začinjeno s nečim što očekujem, ja si napravim da bude. Pronalazim zanimljive ljude i istražujem. Na našem moru nemrem bit duže od 2 dana. Već treći dan idem u potragu. Nađem starog ribara, koji ima ruke ko hrastova kora, koji na faci ima sve oluje i brodolome. Barba, ti uzmi svoj kaić, ja ću uzeti gradele, vozi nas na Kornate pa da ti meni malo pričaš o svojem životu. I odmah taj godišnji postaje nešto, postaje ljepši i postaje ispunjen.

marijan šunc

Kina: Peking, Suzhou, Shangai, Kineski zid, Xi‘an - vojska od terakote?

E da, to je fascinantno! Vojnika od terakote ima više od 8.000 oko one čitave piramide, gdje je sahranjen prvi imperator. I ja cijenim što kineska vlada neće dirati njegovu grobnicu, koja je po svim pokazateljima fascinantna i neprocjenjiva. Mislim, najlakše je doći do nečega i onda to rasturiti da ne ostane niš.

Imate li najgore putovanje?

Nema takvog putovanja. Ali imam poruku za motoriste koji će čitati članak. Ako oče opasne ceste doživjeti neka idu u albanske planine, nek prođu rutu kroz Albaniju, ona nije velika. Isto tak nek idu vozit se po Nepalu, pa da ih vidim. A ovo tu, njihovo odlaženje na moto susrete, vozit se do Pule, pa to u kupaćim gaćama prepelam! Ma svaka im čast! Imaju jako skupe motore, skupa odijela, promijene hod, promjene kretnje, najedanput su oni Hell’s Angels. Nemam ja niš protiv njih, ali nemoj svoje komplekse liječiti s motorom. Jel to voliš il ne voliš! Oni na silu to rade. Ja nisam imal nikad skuplji motor od 3.000 €. Za motor ti je dovoljno da je ispravan, da imaš dobru vreću za spavanje, kišno odijelo, to su bitne stvari. Kacigu ne volim. Moja mladost je prošla bez kacige.

 Samo sad je puno gušći promet…

 Kad bi tak razmišljal ne bi nikad sel i putoval s motorom. Jer ako ja zapiknem olovku i dobijem odredište u Ukrajini, moram proč kroz mjesto Mukachevo, di su prije sedam dana ubili ljude i zapalili benzinsku pumpu. I znam da je tamo zloglasna organizacija Pravij sektor. Na kraju sam ih i srel. Skoro me Zaprešić glave stajal. Imal sam na sebi majicu od zaprešičkog HDZ-a kaj je Turk bacal s pozornice (ukrajinska zastava je plavo-žuta), ta majica je bila plave boje i imala je na sebi grb Zaprešića (koji je žute boje), odotraga je pisala poruka ‘‘Tko drugi?’’, koju su oni na svoj način protumačili i onda su me zaustavili i počeli ispitivati: ko si, kaj si, od kud si? A oni u američkim uniformama, džipovima, naoružani kalibrom 50, šminkeri. Vidim ja s kim imam posla i ko to sve skupa plača. Natežemo se mi i meni pukne film. Velim ja jednom da bum mu s malim prstom oko skopal, di je on bil kad je u Hrvatskoj rat bio, najedanput su oni odma potegli ručnu. Osjetim ja njihovo poštovanje. Zvade oni vizitku od svog velikog gazde, koji upravlja tom opasnom organizacijom, i kažu - ako ćeš na putu kroz Ukrajinu imati kakvih problema nazovi ovaj broj i ništa ti se neće desiti. Znači, sve ovisi o tvom stavu! Počeli smo priču čuvaj se ovog - onog, metni kacigu - nemoj metnut kacigu, ak te hoće - hoće te.

Jeste li ste se gdje na svojim putešestvijama usr..i od straha?

Bilo je gadno, al se nisam.... To su tako kratki trenuci da se ti ne stigneš prestrašit. Nego ti u djeliću sekunde proradi kompjuter, adrenalin ti skoči i boriš se za vlastiti život. Tek kasnije dolazi strah u vidu lupanja srca ili znojenja, kad počneš razmišljat koliko si bio blizu. Toga je bilo u zrakoplovstvu, na motoru, u kojekakvim rizičnim situacijama. Mislim da imam to svojstvo da „odreagiram zbrojeno“, to je borba za život. Kad se spremam na neko dugo putovanje, prije nego sjednem na motor, malo razmišljam. Kaj to meni treba? Zakaj ne idem s avionom ili vlakom. marijan šuncPogledam u zvjezdano nebo, imam ja i svoje sazviježđe s kojim se pozdravim, ja sitan, nekakav beznačajan, individua u tome svemu. Velim onom gore, kojeg drugi zovu Bog, a ja ga zovem Infinity - beskonačnost - ajd daj mi pomogni, a on meni veli - pa dosadan si već zadnji put si reko da nebuš više. Pa daj još ovaj put. I nakon toga, dođem na Siciliju, pukne mi guma. Ako padnem pregazit će me šleper. Dok se tak borim s motorom da ne padnem, velim ovom gore: ej čekaj, nismo se tak dogovorili! Pa znam da sam ti drag! Stalno te vlečem za bradu, a ti meni to toleriraš! I onda prođe sve dobro.

U kojoj zemlji Vam se čini da su ljudi najsretniji, a gdje najtužniji?

Sreća je obrnuto proporcionalna bogatstvu. Oni najbogatiji su najnesretniji. Puno više trebaju psihijatre, kauče i uvijek su depresivni. Čim je čovjek siromašniji bori se za egzistenciju sebe i svoje djece ili eventualno ode do vrača po savjet. Sreća je uvijek prisutnija kod siromašnijeg naroda. Mi Hrvati smo jedan nesretan narod, postali smo zločesti jer smo izmanipulirani politikom. Bavimo se stvarima kojima se ne bi trebali baviti. Navest ću ti primjer sa zadnjeg putovanja po Kambodži i Vijetnamu. Tamo su puno kasnije od našeg 2. svj. rata (govorim sad o ustašama i partizanima) bila dva grozna rata. Jedan je bio sa Crvenim Kmerima - i njihovim vođom Pol Pot-om, koji su u Kambodži potukli 2 miliona ljudi. Još dan danas na ulicama srećeš šepave ljude koje su osakatila minska polja. Drugi je bio Vijetnamski rat do 1975. i nije tak dugo od tog vremena. Niti u nijednoj zemlji nema više prisustva rata. Svaka zemlja ima po neki svoj muzej kao spomen na te ratove, ali među pukom, među ljudima nigdje nije prisutan razgovor o tome - jesi ti bio Vietkong ili si bilo za Amere, ili si bio pro francuski orijentiran, nema toga. Samo mi gubimo vrijeme s beskonačnim diskusijama ko je bio di 42. ili 91., umjesto da se bavimo težnjom da mladima učinimo ovaj svijet boljim. Mi smo se Hrvati zaboravili smijati. Zaboravili smo kak izgleda uzet gitaru i svirat svojoj dragoj pod prozorom. Ali ja ne bi o politici. Ja bi o umijeću življenja. Učiniti sve da život bude sadržajniji.

Recite nam nešto o svom druženju sa Željkom Malnarom?

On je bio jedan intelektualno jak čovjek, novinar, voditelj, filozof, putopisac, istraživač i dokumentarist, anti-političar i satirik. Vrlo častan čovjek, vrlo znatiželjan tip, a bome i vrlo hrabar. Jer nije bilo lako s konjima ići putovima Aleksandra Velikog do Jordana i da ga tamo primi jordanski kralj. Čovjek koji je po džepovima nosio svežnjeve novčanica od 10 kn, spreman da uvijek daje potrebnima po cesti. Bilo je lijepo i časno družiti se s njim.

marijan šuncJe li Vas neka zemlja toliko očarala da ste poželjeli ostati zauvijek?

Da. Ali je bilo kasno. U međuvremenu sam postao star. Neke stvari moraš napraviti kad si mlad. Kasnije sam shvatio da bi bio najsretniji u Africi, negdje ispod Kilimanjara, uz rijeku Maru, da radim u utočištu za životinje. Zašto? U Keniji postoji jedna izuzetna žena - zove se Daphne Sheldrick, koja ima utočište za mladunčad slonova i nosoroga, čije majke su ubili lovokradice. Slonići su strašno osjetljivi i izuzetno ih je teško održati na životu do odrastanja. Kada je Daphne otišla na par dana iz utočišta, kćerki na vjenčanje, mlada slonica Ajša je od tuge uginula. Zatim slonica Eleonor, koja je puštena u divljinu, ali i dalje je povremeno dolazi vidjeti. Daphne je uspjela napravi formulu zamjenskog slonovskog mlijeka, koje mijenja majčino mlijeko, do druge godine života slonića, kada im niknu prvi zubići. Kada su mladunci dovoljno stari, vraćaju ih u divljinu. Kroz njen centar prošlo je 150 slonova koji su od siročića izrasli u zdrave i sretne životinje! Napisala je i knjigu „Moja afrička ljubavna priča“. Eto, uvijek sam bio ljubomoran na njezin način života. Da se ponovo rodim i da imam 20 godina, vjerojatno bi završio veterinu ili bi bio zoolog, istraživač. U svakom slučaju u mom životu bi bile prisutne životinje, jer su daleko poštenije od ljudi.

Postoji li neko iskustvo, događaj ili osoba koja Vas je promijenila?

Spomenul sam Arapa koji mi je pomogao kad sam pao s motora i tu koincidenciju da je on bio smrtno bolestan, a meni je spašavao život iako je mogao jednostavno proći kraj mene. Pitao sam se i ja kako to da sam sretao uvijek neke osebujne i posebne ljude? To je zbog toga (ja mislim) jer putujem sam. Ti kad putuješ sam, možeš se koncentrirat i odabrat ono što će te učiniti sretnijim, ono što će te ispuniti. Još je jedna stvar o kojoj sam razmišljao. Kako to da sam uvijek uspio izbjeć sve rizike takvih putovanja, recimo zločeste ljude koji su me mogli opljačkati ili ubiti, ko bu pital za mene tam negdje u Alžiru? Međutim, kad dolaziš sam na motoru, na kojem se vide tragovi dugog puta, ti izazivaš kod ljudi respekt. Kad staneš, kad im podariš osmijeh, kad im kažeš Bog s tobom, Selam alejkum, kad on primijeti da ti njega cijeniš i poštuješ, da si prema njemu pristojan, onda si ti taj koji nećeš biti ugrožen. Kako mi imamo 10 zapovijedi, tako i oni imaju u Kuranu zapovijedi, a jedna od njih je - pomozi putniku namjerniku. Zbog toga jer su u tim zemljama bilo koja putovanja jako opasna i teška. Dan danas oni ostavljaju kanistre vode na nekim mjestima, većinom su to crveni kanistri, da se vide iz daleka. Voda je ono što je najcjenjenije tamo.

Što Vam je savjetovala Kumari marijan šunc(živa božica Nepala)?

Nije govorila uopće. To je jedno sramežljivo dijete koje je zatočeno do svoje 12. godine i koje nema doticaj s vanjskim svijetom. Meni je to dosta izgledalo žalosno. Tragično je da se djetetu uskrati djetinjstvo. Ona je imala oko sebe nekakve bebice i igračke, ali meni je to sve izgledalo tužno.

Svi bi to željeli, ali samo rijetki mogu za sebe to reći, a Vi ste jedan od tih: „Živjeti punim plućima!“. Postoji li mjesto gdje bi još željeli otići, a niste bili - a da to nije svemir? Koja je sljedeća destinacija?

Sljedeća destinacija su Brazil i Amazona. Al ne Amazona iz aviona, nego da uđem u nju. Da primim u ruke ljenjivca, da budem uz vodu di su anakonde i kajmani, u šumi di se šulja jaguar. Pokušat ću naći ljude da me odvedu na ta područja.

Za svako putovanje treba se pripremiti. Treba hrpu stvari proučiti. Koji su u vrijeme putovanja klimatski uvjeti, da li je kišno razdoblje, jer onda od putovanja nema niš. Treba proučiti biljni i životinjski svijet. Koje su opasne bolesti na tom području i na koji se način treba zaštititi od njih.

Još mi fali Japan, Australija i proučiti temeljito Južnu Ameriku; Peru, Boliviju i Meksiko, pa se onda malo odmorit na Kubi i tak to. Zanimljivo je kad spominjem Kubu, u glavu mi dolazi Ernest Hemingway. Di god sam se našo na svojim putovanjima tu je bio on. Dođem u Pamplonu, Španjolska, trčati pred bikovima, naiđem na njegovu birtiju i njegov spomenik. Dođem u Mombasu, Kenija, u jedan stari hotel, evo i njegova slika. Na Kubi opet on. Svugdje sretnem sveprisutnog Hemin­gwaya. Posebna jedna ličnost. Zaljubljenik u lov, boks, žene, vino, alkohol, sve. Taj je isto grizel život do kosti.

Sad kad smo pri kraju razgovora, sjetio sam se kako si me na početku pitala ko je Marijan Šunc? Ja sam osoba koja voli život, koji drugi ne razumiju. Ja sam osoba koja prezire ziheraštvo.

marijan šunc

 

[ 16. Travnja 2018. ]

Obavijesti i najave

Simetriks
Zaprešić online
Klub Zaprešićana
Grad Zaprešić
Akademij-art