Aktualno izdanje

Predstavljanje zbirke poezije BITI VIŠNJA GOLJAČKI

Poetsko - glazbenim art performansom naziva „BITI VIŠNJA GOLJAČKI“ publici su naratori Matija Prskalo i Zdravko Fundak, te glazbenici Antun Stašić i Roko Vušković, Marko Glogović i Krešimir Brdovčak predstavili gorko-slatki svijet koji čine vrsna poezija i glazba zajedno. Autorica Višnja Goljački svojim magičnim stihovima dočarala je nepoznatu galaksiju u kojoj publika može prepoznati i vlastite osjećaje, sumnje i ushite. „Poezija su snovi pakirani u male bočice“, poručila je pjesnikinja i pozvala na čitanje i slušanje poezije, jer u njoj svatko može pronaći san po svojem ukusu ili lijepo upakiranu tešku istinu. 
Kvaliteti promocije pridonijele su recenzentskim iskazom književne kritičarke, i same pjesnikinje Darija Žilić i Marijana Rukavina Jerkić istaknuvši kako je Višnja Goljački spisateljica, urednica i osnivačica nekoliko časopisa i portala te ravnateljica Otvorenog pučkog učilišta Zaprešić te utemeljitelj međunarodnih susreta na temu ljudskih prava, kulture i znanosti. Iako je objavila nekoliko romana, bajki, pripovijedaka, monografija i zbirki poezije, ova posljednja knjiga „vrhunac je njenog stvaralaštva koje zauzima izdvojeno mjesto u hrvartskoj poeziji“ (iz recenzije Seada Begovića).   

 

 

Što znači biti Višnja Goljački?
Naziv je asocijacija na čuveni film „Being John Malkovich“. No to je samo jedna poveznica. Suština je da u našem životu, unutar našeg uma obitavaju paralelni svjetovi visoke tenzije koji ponekad vode iscrpjujući, nikad objavljeni i nikad završeni, rat za happy land. Činjenica je da ma koliko poznavali naše bližnje, prijatelje, djecu ili bili sjajni psiholozi, mi zapravo nikad ne znamo „što sanja onaj koji pored nas spava“. Frapantno je s koliko malo znanja o sebi i drugima vodimo svoje živote. Na koncu, naši postupci i naše odluke nisu svjesni odabir pa taman pogrešnih zaključaka i motiva, već odabir podsvijesti koja u nekih 95 % upravlja našim životom. Zato sam u mojoj posljednjoj knjizi radila određeni eksperiment, bilježeći u pjesmama, kojih je koliko otprilike i dana u godini,  stanje mog uma, mojih misli i emocija, koji su link na moj unutrašnji inženjering, na nevidljivi svijet duha koji putem duše, srca i uma pokušava kormilariti u potpalublju mojom  malom korabljom na velikom olujnom moru zvanom sudbina. Nekada sam pjesme smatrala mentalnom higijenom, koja je potrebna da bismo u novi dan ušli pročišćenih misli i emocija (kao što san pročišćava tijelo od toksina), no danas mi one omogućuju odmak od preovladavajuće ravnodušnosti i patologije svijeta za kojeg je Orwell u svoj svojoj maštovitosti bio mala beba.


Tko su pjesnici?
Pjesnici su ljudi s otvorenim kanalom prema Univerzumu, Božanskom, u svakom slučaju prema prosvijetljenom. To je pitanje vokacije i poslanja, a tehnike i zanat dođu s vremenom. Prigoda mi je ovo da se pohvalim – Arsen, majstor nad majstorima, smatrao me je PRAVOM pjesnikinjom. Meni je to bila dostatna nagrada za desetljeća izoliranosti, klanovske odmazde, klijentelističke svireposti, brutalnosti pozombijenih cehovskih nakupina, ignorancije političke svijesti i mizernosti društvene odgovornosti. Srećom, kultura je žilava biljka, i vjerujte, kad izumre ona, izumrijet će nacija jer je kultura supstanca njenog identiteta. Poezija je ljekovita iz razloga što može usustaviti, prevesti, pojednostaviti, porubiti spoznaju o principima života, jer sam život je nespoznatljiv, neredan i neuređen. Umjetnost je uvjerljivija nego li sam život, jer ona nastaje određenim konceptom, dok se život odlikuje kaosom i entropijom.


Osim pjesama pišete i romane, bajke i priče?
Pišem sve književne oblike jer je svaki vrijedan na svoj način. Pa i vic je priznati književni oblik. Svaki od njih na drugačijoj razini odgovara, tj. pokušava više ili manje uspješno odgovoriti na pitanje tko smo i što je to što nam se događa. Volim bajke i upravo sam se sporila s mojom indijskom terapeuticom koja mi je rekla da trebam odrasti, a to znači odreći se idealizma. No ja se ne dam. Mislim da vjera da će dobro pobijediti ima itekako važnu ulogu u kvaliteti naše osobnosti. S druge strane pišem romane i pripovijesti o otuđenosti, o virtualnom svijetu koji je zamijenio onaj taktilni radi kojeg smo se rodili na ovoj planeti s čulima. Znate ono – krv, suze, znoj…. No kad pogledate renesansu i humanizam, i usporedite ih s današnjim bićima reduciranih spoznajnih mogućnosti, dođe vam da zaplačete nad ovom prijetvornom demokracijom i korporativnim ropstvom. Pitali ste me o pseudonimu – još uvijek se osjeća seksizam, još uvijek se osjeća zazor prema tzv. provinciji, još uvijek se osjeća zazor prema domaćem autoru. No, srećom, danas postoji drugi načini dopiranja do recepcijenta. Bez obzira što su distributivni lanci uništeni, što se ukidaju kulturne rubrike u medijima, istinski iskaz, istinsko djelo dopire do čitatelja. Nema veće potvrde od komentara da se uz jutarnju kavu čitatelji smiju i plaču čitajući moje pjesme ili statuse na društvenim mrežama.


U svojim djelima tragate za vječnim čovjekovim egzistencijalnim i filozofskim pitanjima: ljubavi, smrti, smislu...
Pišem od kad znam za sebe i uvijek tragam za istim. Zašto usamljenost? Komunikacija je u podlozi svega. No prije komunikacije s drugima treba uspostaviti komunikaciju sa samim sobom. A to je bolno jer je potrebno lomiti nesvjene obrasce koji su nas doveli tu gdje jesmo – u frustraciju poslom, u otuđenu vezu, u pasivnosti prema gorućim temama nepravde u svijetu…Voljela sam materijalistički supekovski i sartreovski svijet jer je bio opipljiv. A onda, kako rastete u introspekciji, popiknete se na sokratovski kamen da sa znanjem raste i vaše neznanje. Ali raste i intuicija, i nespoznatljivo ne treba ni spoznati, već jednostavno produbiti harmoniju sadašnjeg trenutka, odmaknuti se od psihološkog vremene nepromjenljive  prošlosti i neizvjesne i prijeteće budućnosti. Tijekom svog boravka u Indiji napisala sam knjigu o načinima samospoznaje i isjeljivanja. I sve je bilo dobro dok nisam zapela na istom pitanju - zašto se nadam da drvo manga može roditi bananu?


Što je, u biti, poezija?
Poezija je poput fotografije. U njoj je kao u jantaru leptir, zatočen trenutak koji je oblikovo osjećaj, misao, ljepotu ili bol. Zašto je taj osmijeh Mona Lise tako poseban a milijarde ljudi se svakog dana smiješe više ili manje? Zato što je to jedinstven otisak jednog jedinog osmijeha iza kojeg se krije cijeli jedan karakter, ženstvenost, mističnost i ispunjenost trenutka prikazan na izrazit način genijem autora. Tako su i riječ i otisak. One su blagoslov i prokletstvo. One se materijaliziraju, toga smo sve više svjesni, ali one su i kao šibice u rukama djeteta…

Čiju poeziju volite, cijenite i čitate?
Neobično, ali Shakespeare je moja mjera stvari, i u poeziji i u drami. Volim Jesenjina, Lorcu, i nezahvalno je zapravo izdvajati nekoga jer pjesnici jesu čuđenje u svijetu i ponekad su sami sebi dovoljni. Slamnig, Pupačić, Tin, Šimić, Sven Adam Ewin - ma bogat smo narod pjesnicima, to nitko ne kaže, nego samo da imamo sportaše. U redu, u redu… sportaši nas napune adrenalinom. A nakon toga, tko će popuniti rupe koje zjape poput kratera u nama? Harmonična riječ, zar ne?! Snažna riječ, da nas osokoli… Nježna riječ, da nas pomiluje…

Mislite li da je sreća nešto što čovjek sam stvara ili dolazi kao poklon života?
Sreća je stanje na cestama. Birajući puteve kojima prolazimo, truckamo se manje ili više, padamo u provalije, zapinju kotači u blato ili pak jurimo 300 na sat uz šampanjac i kavijar… Duži put je uvijek bolji, on nam jedino garantira cilj. Na porazima se kuju najljepše pobjede. Zašto se uči i raste kroz patnju? Zato što ona izoštrava čula. Destilira misao. Uvećava sliku do pikselaže. A onaj fini prostor između piksela je ta žuđena spoznaja, to stanje bez brbljanja uma. No ne želi svatko isto, ma kako deklarirali da nam je cilj sreća…


Kako živite i što vas usrećuje?
Živim na granici. Imam dalekozor, neke stare karte. Imam neke kodove i bodove. Svoje glazbe, knjige, filmove. Skoknem na Jasnaju Poljanu, pa u Shangrillu. Krotim zvukove aurore borealis. Pišem roman i poeziju. Tako, igram se. U slobodno vrijeme sam managerica, ravnateljica, društveni faktor. Zadnja sam crta obrane od šunda. Usrećuje li me više išta, pitanje je na koje bih teško dala odgovor bez fotošopiranja. Evo, kiša, rominjanje kiše po staklu, po lišću. Pa i snijeg, vjetar, more me usrećuje… Ne znam, trebala bih pitati kolegu Bareta, on to dugo istražuje: Gdje je nestao čovjek?!


Ljubav, moram pitati i to…
Gdje je nestala ljubav? Može li nestati nešto u ništa? Ne može, to znamo, zar ne, jer sve je neuništiva energija. Mislim da spadam u red heroina, a one po prirodi stvari nisu nikad mogle biti sretne jer je njihov cilj usrećiti druge. Pa da, eto odgovora - moja sreća je kada vidim u posebnim bićima njihovu vrijednost nebrušenog dijamanta i pokušavam im namjestiti ogledalo da i oni to isto vide. Tragedija svjetionika je da osvjetljava sve osim sebe sama. Tako da je moja mrakača rezutat prekomjernog luksiranja oko sebe. Moja dijagnoza je: zaljubljena u ljubav!


Kuda danas ide kultura?
Prokletstvo je to da kultura više ne ide u podrume i pod zemlju, ne kopa rovove ni tajne hodnike. Kultura više nije subverzivna, nije ni off jer nema ni on. Kulturu su ukrotili kao majmunicu u kavezu. Hajdmo od opće kulture: ljudi urlaju na mobitel u tramvajima, u čekaonicama… Vi možete iznjedriti ne znam kako značajan kulturni projekt, no na tri mjesta će vas pitati za oib, a za ciljeve ne… Umnažanjem birokracije upravo se svjesno ide na uništavanje žara kreativnosti jer je ona opasna, može dovesti do lucidnosti.
 



 

[ 24. Travnja 2019. ]

Obavijesti i najave

Simetriks
Zaprešić online
Klub Zaprešićana
Grad Zaprešić
Akademij-art